Ispovijedi kišnog čovjeka

petak, 11.01.2008.

Postblagdanski blues

Nakon slavlja poput prekobrojnih gostiju
Božićne jelke leže ostavljene
Kraj gradskog kontejnera
U bukoličkom pejzažu
Korodiranih veš mašina
I plastične ambalaže

Bez svojih ukrasa
Kao kralj bez svoje krune

Ostavljene kraj puta
Poput nevještih autostopera

Razgolićene poput žene
U samoći toaletnog stolića
Oslobođene terora nakita
I nerealnih mjuških očekivanja

Nezanimljive i dosadne,
kao i svi otpaci

Prestrašene i pomalo posramljene
Kao Marija Antoaneta postiđena
Što pred egzekutorsku rulju
Stupa tek u običnim zatvorskim dronjcima

Nedojebane i frustrirane
Poput sredovječnih gradskih usidjelica

Mršave i blijede kao manekenke
Koje se bore sa užasom vage
Koja im čitavo vrijeme laže
Da su predebele

Suvišne i beznačajne
Poput mojih dojučerašnjih snova

Krhke i tople
Poput ruku moje majke

Naše su jelke kao i naše ljubavi
Dragocjene i lijepe dok god nam trebaju
Da bi neizbježno na kraju završile
Na deponiji zajedno sa svim ostalim smećem
Koje se od Božića do Božića
Nakupi u plitkosti naših umova
U beskonačnim šutnjama naših domova

- 14:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.12.2007.

Cestitka

svima zelim sretan Bozic i od srca sve najbolje u Novoj 2008!

- 01:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 17.11.2007.

O mobitelima

Nogama kuckam o pod dvorane
Dok čekam da čujem svoje ime
Kroz pravilno razmješten razglas
A kada se to napokon dogodi
Pomalo nespretno ustajem
Sa svoje stolice u publici
I penjem se na pozornicu
Dok pokušavam izgledati
Dostojanstveno i ozbiljno
Iako se to od mladih pisaca
Niti ne očekuje

Pokušavam se sjetiti
Pjesme koju cu pročitati
A kada mi to konačno uspije
U glavi odbrojavam vrijeme
Do zvonjave mobitela
Koja ima običaj da se pojavi
Baš nekako usred moga čitanja

Sjedam u stolicu na bini
I pokušavam se namjestiti
Kao da je to nešto posve svakodnevno
Dok mi se ruke hlade od nervoze
A prethodno pročešljana frizura
Pretvara u živo biće
Koje prkosi svim zakonima fizike

Nakon obveznog gutanja knedle
Počinjem recitirati i pritom čak
Uspijevam uputiti i pogled publici
Na pravim mjestima u pjesmi
(zašto mi se samo čini da tamo nema nikoga?)
A za kraj se pompozno naklonim
Dok gospodje u prvim redovima
Sinhronizirano aplaudiraju

Upravo u tom trenutku
Tišinu razbija zvonjava
Mobitela koji nikako ne želi utihnuti
A ja se zadovoljno vraćam u publiku
Misleći kako sam se još jednom
Za dlaku izvukao.

- 20:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2007.

Kod kuće

Moj dom je kuća
U kojoj ima mnogo soba
Svaki put kada odlazim
Tu kuću nosim sa sobom
U prizemlju mjesta
Mirisi, slike, oblici
Na katu prijatelji, blizu i daleko
Nasmiješeni, važni
Priviilegirani, voljeni
A u potkrovlju, u toplini
Ljudi dragi i posebni
Oni koji razumiju
Oni kojima se ponosim
Sve ih nosim u toj kući
Koja je od krvi i mesa
Kroz koju kola topla krv

Ova kuća je moje srce
Nema vrata ni prozore
Nema prostorije i zidove
Ona je imaginarna
Kao što su i moje ljubavi
Ja sam uvijek kod kuće
Jer je moja kuća uvijek sa mnom

Pozivam te
Da uđeš u moje utočište
I sakriješ se od svijeta
I njegovih suvišnosti.

- 01:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 19.10.2007.

I love you Nico



odjednom se dogodilo
bili smo nepripremljeni
vrata su se rastvorila
roletne su zaklepetale
žene su zavrištale
hrastova vitrina se otvorila
vrata su zaklepetala
kobaltni servis za čaj
grozničavo je zaplesao

nekoliko sekundi
u ustima mi je bio
uzbudljivi okus vječnosti

a tada su se vrata opet zatvorila
roletne su se smirile
a žene su zašutjele
i zadrhtale

- 23:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 10.10.2007.

Dobrodošlica

Jesen je stigla u mirisu pečenih kestena, u zvukovima opalog lišća koje je prekrilo pločnike, u ljubičastosivoj boji neba i ritmu popodnevnih kiša...

- 20:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 02.10.2007.

Možda

U potrazi za nečim
Za što još uvijek
Nisam siguran što je
Vrtim se u mraku
Poput derviša plešući
Spajam nebo i zemlju
Spajam se sa tobom
U jednoj kritičnoj točki
Stvoreni smo za ovaj trenutak
U njemu živimo od početka
Naša svrha je ispunjena

Iščekivanju je došao kraj

Sada bi već moglo biti prekasno
Za preokrete i ostale oblike žaljenja
Spojeni u jednu cjelinu
Više ništa ne trebamo, potpuni smo
Na način koji ispočetka nismo
Mogli shvatiti
Nije važno

Čak nećemo pokušati
Niti uživati u ovoj
Novopronađenoj potpunosti
Praznini očekivanja

Nimalo pametniji
Možda sretniji
Možda ćemo postati

- 19:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.09.2007.

Shoji girls

njihova porculanska koža
usne u požaru skrivenih
potisnutih žudnji
koje ne smiju biti okrivene
ugljenasti prah njihove kose
lebdi uokvirujući lice kao neku
unaprijed zadanu formu

njihove oči crne kao tinta
progone te posvuda
vireći iz lica kroz otvore
nalik na rezove nožem
odlučne, kratke i okrutne

zamaskirane u tajnu
koja više i nije tako
tajanstvena
krotko cupkajući
odmiču u daljinu
stišćući foto-aparat

- 23:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.09.2007.

Pussy

I don't want to be a star
I just want to get some

I don't want to be rich
I just want to get some

I don't want to be a player
I just want to get some

I don't want to get high
I just want to get some

I don't want to get high
Only to get down again

- 20:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2007.

Haustor

Najbolje su one priče koje nalaziš na ne-mjestima, ondje gdje zapravo ne očekuješ ništa ili barem odsustvo misli i nekog permanentnog oblika. To mi se danas dogodilo u haustoru prijatelja kojem sam išao u posjet. Živi u jednom od onih gigantskih vojnih solitera u obliku zvijezde. Te zgrade imaju neku neobičnu boju za koju mi više nije jasno kako su je uspjeli proizvesti jer je negdje između smeđe, zelene i žute. Ovisno o osvjetljenju i kutu gledanja, boja se mijenja od maslinasto zelene do zlatasto žute i sivosmeđe. Ispred zgrade nalazi se kavana sa palmom naslikanom na crvenoj pozadini, koja me jednom inspirirala za jednu kratku priču. Ništa važno. Kafić djeluje kao da će ga soliter svakog trena zgnječiti svojom golemom masom koja se prijeteći nadvija iznad prozračnih opni suncobrana na terasi. Ovaj chain of thought se prekida mojim ulaskom u zgradu. Prvo što primjećujem je vrlo neobičan oblik haustora i zidovi koji ne teku ravno, nego se ovijaju oko prostora i lomljeno, u nekom meni još nepoznatom ritmu, teku u ovom ponešto aerodinamičnom ulazu. Sve je izmješteno i izokrenuto u odnosu na sliku koju sam još prije ulaska stvorio u svojoj glavi i koja je sada posve besmislena. To čak nije ni razočaranje, već prije olakšanje, neka neočekivana sreća jer smo bar taj put oslobođeni miesianskog terora pravih kutova. No čak ni to u potpunosti, jer mi cijeli interijer haustora radosno pripovjeda svoju priču o modernizmu. Priču o svijetu oslobođenom bordura, štukatura i kapitela. Svijetu funkcionalističke estetike strojeva koja je bila posvuda u tom malom prostoru, osvjetljenom dnevnim svjetlom kroz veliki prozor u crnom željeznom okviru. Dessau je odjekivao sve do malog haustora u bivšoj Jugoslaviji. Blještava bjelina sudarala se sa morskoplavom na zidovima, naoko traljavo, nježno i slučajno, kao kad more dodiruje pješčani sprud. Ili poput one tako tipične plave kojom boje brodske palube i kuhinje. Delikatna crna ograda stubišta teče oko stubišta, u beskonačnom nizu koji kruži oko trokutastog okna haustora...Ne-mjesto najednom postaje mjesto u pravom smislu riječi, mjesto s pričom. Skrivenom ili ne.

- 17:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Raj ili pakao?Nijedno.

Ne postoji raj. Isto kao što ne postoje pakao ni nebo. Niti ikakav oblik života poslije smrti. Nada je besmislena. Nećemo se vratiti u obliku biljke ili životinje, ili čira na nečijem želucu. Ne vrtimo krugove u nekom kozmičkom metaprostoru dok se u nama iskristalizira ono najbolje kako bismo bili pripušteni u nirvanu. Karma je dobra ideja, ali nema nikakve metafizičke reperkusije iako bismo u to strašno željeli vjerovati. Raj i pakao su poput plana B u koji očajnički želimo vjerovati jer se ne usudimo pomisliti na život bez tog pričuvnog plana B, nade u ispunjenje svih žudnji u nekom prostoru koji bi nam odgovarao poput savršeno skrojenog Diorova odijela. Povjerovat ćemo u bilo što, dok god je to ono što želimo čuti. Puni smo paničnog straha da nećemo dobiti tu drugu priliku, priliku za iskupljenje i zato se toliko trudimo pothranjivati iluziju vječnosti. Raj je izmišljen kako bi se siromašnim i obespravljenim dao osjećaj neke veće pravde, obećanje svih užitaka koji su im uskraćeni na ovom svijetu. Ponajprije stoga što bogatima i moćnima raj ni ne treba- oni su već u njemu; žive u udobnim stanovima koje gledamo na stranicama lifestyle časopisa, voze skupe automobile, nose dizajnerske kreacije i basnoslovan nakit. A nama ostalima ostaje iluzija da i bogati plaču, ponekad, možda ušuškani u svoje svilene plahte između pilatesa i psihoterapeuta. A sve to zbog toga što se od početka svijeta raj percipira kao jedno određeno-i uglavnom precizno locirano-mjesto beskonačnog užitka, luksuza i zadovoljstava. Muslimani vjeruju u raj pun prelijepih djevica za zaslužne muslimane, kršćani u astralnu livadu ispresijecanu potočićima i cvijetnim lijehama, a hindusi u neku vrstu usavršene egzistencije lišene svake želje i potrebe. Ipak, ono što i jedni drugi i treći zaboravljaju jest da život ne bi trebao-niti smio- biti tek čekaonica za nešto veće i bolje, jer se to očekivanje često ne ispuni ni u najbanalnijim životnim situacijama. Umjesto da budemo neprestance zagledani preko plota svoje zemaljske egzistencije, trebali bismo se potruditi da jedni drugima olakšamo i uljepšamo ovo ovdje i ovo sada, jer je to jedino u što možemo biti doista i nepobitno sigurni. Inače bi nam se, zbog tog zavodljivog obećanja vječnosti koje nam nude religije svijeta, moglo dogoditi da se- poput djeteta koje na božićno jutro pod borom ne nalazi ništa-na kraju, teško razočaramo. Jedan kolumnista New York Timesa u svom je sjajnom eseju napisao da ključno pitanje danas nije da li Bog postoji, nego zašto u njega vjerujemo. Isto se može reći za taj toliko opjevani zagrobni život- nije toliko bitno da li je smrt stvarno kraj svega ili tek početak nečeg puno većeg, nego zašto nam je vječni život uopće potreban. Drugom riječima, ako se nam treba tako malo da "umremo" od dosade, što bi se tek dogodilo u situaciji u kojoj bismo imali beskrajan rok trajanja? Bojim se da već znam odgovor... Postoje čitave civilizacije koje su, poput egipatske, izgrađene oko kulta zagrobnog života. Kao produktu vremena u kojem je sve zamjenjivo i kratkotrajno, teško mi pada razumjeti stanje duha koji stvara za vječnost. Unatoč svemu, vječnost neće izgubiti ništa od svoje patine patetične slike savršenog svijeta u kojem smo lišeni svega osim užitka i zadovoljstva. Vječnost će preživjeti kao posljednja laž, i jedina u koju nismo spremni posumnjati jer nismo u stanju podnijeti posljedice te sumnje koja potkopava laž u kojoj smo odgojeni i u kojoj svi zajedno živimo.

- 01:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.08.2007.

Moj balkon

Dok noću sjedim na balkonu
Vidim zvijezde i veliku sedefastu kuglu lune
Na plavoj pozadini boje maminog serivsa za kavu

Dok noću sjedim na balkonu
Vidim opustjela brda
Na čijoj su kosini razbacane kuće
Poput ptica po dalekovodima

Dok noću sjedim na balkonu
Čujem muziku vjetra u krošnjama drveća
Zvukove ljudi na prozorima
Ispunjenim nesanicom, njihove tihe glasove

Dok noću sjedim na balkonu
Izložen poput gledatelja u operskoj loži
Razmišljam o sljedećoj fotografiji
Koju ću snimiti sasvim slučajno

O riječima koje se poput divljih pasa
Otimaju krotiteljima u cirkusu jezika
Prije nego što istrče u arenu govora
U kojoj je svaka borba na život i smrt
Zatvoren u prostor tišine noći
U bijelom boksu balkona

Oslobađam se od misli, riječi,
Zvukova i slika
Putujem prema jednostavnom eteru jutra
Oslobođenom od istina,
Oslobođenom od laži



- 00:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.08.2007.

Raport sa SFF-a

Baš sam se vratio sa ovogodišnjeg SFF-a. Bilo je sjajno-od programa(posebno u Heineken Open Air areni gdje stane 2500 gledatelja), do ugodno nabrijane atmosfere(na svakom koraku u gradu moglo se osjetiti da je festival u toku) i poznatih faca koje su se od sarajevske vrućine sklanjale u improvizirano fancy šatorsko naselje pokraj crvenog ćilima ispred Pozorišta(Juliette Binoche,Jeremy Irons,Michael Moore...). Možda je najbolja stvar kod SFF-a bio muving ekipe iz svih dijelova svijeta koji su po sarajevskim parkićima pili do ranog jutra ili čagali na odličnim koncertima (Kosheen, Jinx, Laibach, Sikter...). Ja sam imao sreću da me po najboljim sarajevskim barovima, čevabdžinicama i trgovima vode moji prijatelji koji tu žive. A kada imate lokalnog frenda, onda to znači i hrpu insider informacija koje većina posjetitelja niti ne zna,tipa čii je narandžasti Lamborghini parkiran na špici, u kojem lokalu je najviše sponzoruša, gdje su se potukli navijači Armade sa Fanaticosima ili koji ulični prodavač ima najsmješniji nadimak. Sada kada sam ponovo doma jedino mi je žao da nisam otišao tri-četiri dana ranije da se do kraja ufuram u festivalski štimung i pogledam još filmova. Kratki filmovi su ovdje redovito izvrsni, primjerice bh film "Ulica Grafita", zatim odlični "Kwiz" i "Tokio Jim", britanski "Soft" idr. Takmičarski program sam ove godine propustio, ali zato za sljedeće izdanje festivala planiram pratiti veći dio programa. Akinov film "Blizu raja"(nagrada za najbolji scenarij u Cannesu)je ponešto depresivna, ali fascinantno filigranski isprepletena drama koja balansira između dvije teme: odnosa roditelja i djece i odnosa imigranata i europskog društva. Iako je moj dojam o filmu bio pomalo već unaprijed pod utjecajem vrhunskih kritika, na kraju se isti potvrdio jer nikako ne možete odlučiti da li se radi o omnibusu ili unisonoj cjelini.Svi vi koji niste bili odite na www.sff.ba da vidite kako je dobro bilo, pa se vidimo dogodine u Sarajevu...

- 01:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 18.08.2007.

Small-scale holokaust

Kroz otvoreni prozor moje sobe ulijeće insekt. Nakon kratkog vrludanja oko lustera, slučajno ulijeće u mrežu pauka koji je već duže vrijeme podstanar kuta plafona u mojoj sobi. Zapravo, osvojio ga je za sebe i ne miče se odatle ma koliko se trudio da ga deložiram. Nakon katkog koprcanja insekta u svilenom paklu paukove mreže, čika pauk je skužio poruku i polako se približava svom plijenu, pomalo lud od sreće što mu je večera tako nenadano doslovno uletjela u usta. Približava se korak po korak, još uvike u nevjerici da je prisilna dijeta doista gotova. Insekt je skužio što mu se sprema i posljednjim snagama se pokušava iskoprcati. Ne uspijeva, bespomoćno mlatara kratkim zelenim ticalima i panično trese mrežu koja se oko njegova tijela čvrsto stisla. Pauk mu ispočetka ne čini ništa, već cijela situacija više izgleda poput predigre, u ovom slučaju predigre za ubojstvo. Zatim mu se približava i obuhvaća ga ticalima kao što muškarac obuhvaća partnericu u valceru. No umjeto plesa, pauk ima neki drugi plan. Nakon što je sirotog insekta potpuno imobilizirao omotavši ga paučinom, baca se na posao; vrijem je za večeru. Prodire u njegovo oslabljeno tijelo oštrim hvataljkama i izvlači mu utrobu na usta, pritom morbidno uživajući. Insekt počinje ispuštati neku bijelu tečnost, posljednju obranu ili možda krv, nevidljivu beskralješnjačku krv. Pauk ga je već potpuno prekrio svojim tijelom, u agoniji smrti potpuno se prepušta osmerokrakom Mengeleu koji ga preparira za svoj privatni Rocky Horror Picture Show... Nakon što je ovaj nevidljivi pokolj završio, više se ne osjećam toliko ugodno. Ni u svojoj sobi, a ni u svojoj koži... Toliko ubijanja, bez imalo milosti...

- 01:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 15.08.2007.

Oda gnjojivu, prirodnom i umjetnom

Kao što pas zapišava drvo i zakopava kost
Tek da se nađe, da ostavi trag
Tako smo i mi zasrali ovu zemlju
Zagnojili zrak nebulozama koje poput bujice
Izlaze iz naših umova koji su
Tvornice sranja koja proizvode
Opet jedna te ista nova sranja
I tako u krug svaki dan
Godinama stoljećima
Sranje proizvodi sranje koje proizvodi
Sranje

Kakva korist od toga uopće
Sad kad su izumili i umjetna gnojiva
No to je opet neka nova vrsta sranja
Smućkanog u laboratoriju

Nije li naše đubre zlato
upitao se Victor Hugo
Čak se i veliki umovi izgleda
bave sranjem i njegovim nuspojavama
I Freud sa njegovom analnom fazom
Kao da cijeli život nismo ionako
Opterećeni vlastitim dupetom
I njegovim produktima

Smisao reinkarnacije bi trebao biti
Da se reinkarniraš sve dok
Sama sebe ne reduciraš na
Običnu hrpu govana
S kojom se mogu raditi korisne stvari
Na promjer pognjojiti njiva
Što je često najveći doprinos društvu
Koji je spomenuta hrpa sranja
(nekada u ljudskom obliku)
Ikada dala zajednici u kojoj živi
Koja je obično do te mjere zasrana
Da to bi to uopće primjetila

Zato se najiskrenije nadam
Da ne postoji reinkarnacija
Niti neki fiktivni zagrobni svijet
Jer ne želim završiti na polici
Neke poljoprivredne apoteke
U plastičnoj vreći jeftina dizajna
Odbijam biti društvemo koristan
Ionako ćemo prije ili kasnije
Svi završiti u istom sranju
A tada će dragi moji biti prekasno
Za pametovanje.

- 14:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.08.2007.

Mala

Nedavno je jedna osmrtnica zaokupila moju pažnju. Na osmrtnici je lice jedne djevojke, lice za kakvi biste se okrenuli u baru. Lice koje privlači pažnju, čela prekrivena crnim šiškama i sa naušnicama koje sjajuckavo proviruju iz zastora od crnih vlasi. Lice gotovo pa egipćanke, puteno napućenih punih usana koje iskazuju žudnju. Očito,žudnju koja nije mogla biti zadovoljena. Osmrtnica je uokvirena morskoplavim porubom koji simbolizira dob pokojnice. Možda se umorila od života u laži,od laži u kojoj svi tako rado živimo jer nas sprječava da pogledamo u ogledlao i tamo vidimo istinu a ne iluziju. Pomislio sam koliko stotina djevojaka još u ovom gradu svaku večer obučeno po posljednoj modi dolazi u barove i provocira visokim petama i dekolteima tražeći jedino što tamo ne može naći- ispunjenje goleme rupe u njihovim srcima, domovima, životima...Koliko li ljudi prikriva svoju patnju alkoholom i igrom zavođenja koja je beskrajna samo zato što izvan te igre u njima ne postoji više ništa, jer su ostali prazni i svjesni te duhovne pustinje koja ubija sve oko sebe. Od tada, svaka maskara za mene potencijalno skriva podljeve od suza, svaka jakna prikriva rane od žileta. I nikada ti neće dopustiti da im pomogneš, jer bi to značilo da nešto nije uredu. A u njihovom svijetu sve je uredu i sve je za pet, samo dok se provode i dok party traje. Jer poslije partya slijedi mamurluk, a mamurluk zna biti i smrtonosan ako se ne suočiš sa čudovištem koje te vreba iz crnih dubina vlastitog uma. I ako konačno ne smogneš snage da otvoriš usta. I svoje srce.

- 00:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #